januarska ruza

govorila je kako je maj mjesec za ljubav
a ruza najljepsi cvijet poslije ljubicice
i kako ce otici da zivi ko srna
u divlju sumu ruzinoga trna
tamo gdje betovena pjevaju ptice

obecah joj prsten od januarskog zlata
i veo od smrznutog granja
samo da zaboravi betovena i ptice
i sve te njene romanticarske trice
i jedino sa mnom da sanja

branila se nevjesto kao dijete
govorila kako je januar prehladan za ljubav
i kako ne zeli da je ljubim svuda
a ja sam se nato smijao do suza
i ronio usnama i bog znade kuda

govorio vjestice moja mala
ukrala si mekocu morskoj pjeni
januaru snjeznu bjelinu krades
sta li ces samo ukrasti meni

a bila je ljepsa od muzike smrznutog granja
u sumraku bijela i bjelja od krina
jecala je nesto ko dijete kad sanja
gdje... nemoj....pelerina

rascvjetana sirila je miris divlje ruze
a kada se skupljala u pupoljak meko
ludio sam zelio je sve duze i duze
jecao sam kroz nju, smijao se, teko

a jednoga dana... bilo je to bas u januaru
mjesto nje u sobi lezala je srna
ustrjeljenja nitko ne zna kako
u divljoj sumi ruzinoga trna

prozor

moj prozor svog neba nema
zatecen cami u tami
i ceka daleka neka neba
u snu na javi

groznica magli okna
kletva jeci u tami
dzelatu cekanje dugo
zasto smo tako sami?

putnik

ako je dan tako taman
sto mu tek donosi noc
gdje potok crna zmija tece
i gdje je suma tamnica mraka

a nade - ptice nocu zanijeme
mrklina guta rubove puta
sve teze korak po korak gazi
umorna dusa bjeloluta

a noga - slijepac, zastane, krene
gdje se u ponor rusi put
od nijemog straha slede se zjene
srusi se putnik bjelolut

a sutra opet zora
kao vidik dragi smrt ce stici
a on ce nasmijan i bez glave
cudesno lako kroz noc ici

potopljeno ljeto

tiha tuzna pjesma
najtisa u mraku moje duse zrije
i jos srecu sluti krhku i nenadnu
u miru svanuca kao nekad prije

i zaiskri spokoj daleke pucine
u tihi poj pjesme krene mrtva sjen
u odbljesku vode glave izmucene
nasmijesi se pjesnik promrzao nijem

a sluti se jesen nadolaze tuge
hladne mrzle vode pod labudja krila
i sjever sto prijeti bjelinu da sledi
ko da nikad nije osuncana bila

pitomi predjeli djetinjstva se lede
u snijeg davne zime prve bijele pjesme
rijekom putuje bjelina i tama
i mrzli grcaj zaledjene cesme

bijeli pijesak spava ispod vode
i neko davno zatravljeno pseto
i kupaca davnih osuncane glave
i citavo davno potopljeno ljeto

hercegovacaki sipak

zila kroz bijeli kamen bije
vrelina krsa pod korom cuti
u njoj zrno po zrno zrije
biseri cisti netaknuti

vec hrska gudi prezrio vrije
bludi od zraka obecane zore
i vidi zrela rasuta zrnca
kaplju kroz osmjeh
raspukle kore

kopac snova

zasto pjesme planu u pozne sate
kao mrakom zapaljene sjene
kao tuge kao suze
naviru zatalasane
i ne pitaju mene...

kopam
ja sam onaj sto misli
pronaci zlato...
ja sam suludi kopac snova
kopam mrtve rijeci
ja sam pijani kovac
besmislom dusu lijecim
udaram - noc gusca
udaram jace
dusa se otme mahnita ptica
i dugo negdje u noci place

ooo, da mi tada vidite lice
shvatili bi - ja sam neko
ko se rodio i istog trena
laku noc sam sebi rek'o